|
Veljko Milković rođen je 1949. godine u Subotici.
Od¸1952. godine¸ živi u Novom sadu, gde se
školovao i studirao istoriju.
Pored zanimanja za prošlost, bavi se inovacijama i
futurističkim projektima.
Građevinski i ekološki projekti inspirisani
Petrovaradinskom tvrđavom nalaze se u primeni: "Samogrejna
ekološka kuća", "Gljivarnik
i plastenik sa reflektujućim povšinama", Projekat
"Šume za proizvodnju hrane"
i "Autonomni punjač akumulatora".
Poslednjih nekoliko godina bavi se intenzivno antigravitacionim
eksperimentima i što je daleko važnije - dvostepenim oscilacijama, koje
predstavljaju novi izvor široko primenjive energije.
Kao
pronalazač nagrađivan u zemlji i inostranstvu, a za 2002. godinu primio je
"Novembarsku povelju grada Novog Sada".
Učestvovao je na tridesetak
naučnih skupova iz oblasti energetike i ekologije, a takođe je sudelovao u
više naučno-istraživačkih projekata.
Do sada je objavio knjige:
"Solarne zemunice - dom budućnosti",
"Ekološke kuće",
"Šume za proizvodnju hrane",
"Antigravitacioni motor",
"Petrovaradin kroz legendu i stvarnost"
i "Perpetuum mobile".
Objavio je i zapažene feljtone i skripte:
"Niskoenergetski
život", "Misterije
Petrovaradinske tvrdjave" i "Nestale
civilizacije".
Predsednik je Sekcije za
ekološke inovacije i idejni tvorac "Izložbe ekoloških inovacija", pri
Društvu VRELO iz Novog Sada i član je Društva za popularizaciju nauke - Novi
Sad.
Sve od 1960. godine
intenzivno istražuje Petrovaradinsku tvrdjavu i Frušku Goru. Putem
skiciranja podzemnih galerija Hornverka Petrovaradinske tvrdjave 1965.
godine otkriva pravilnost u lavirintu kroz "strelaste",
"Y" i
"T" ("čekić") raskrsnice.
Takav pristup omogućio je brzo pretraživanje dubokog podzemlja.
Od 1975.
godine bibliotekar Srećko Drk iz Petrovaradina angažuje ga kao vodiča za
manje poznate delove utvrdjenja - posebno za podzemne vojne galerije. Tako
Veljko Milković upoznaje i dr Jerka Matoša, teologa i istoričara,
Radovana
Bunardžića, arheologa i dr.
Muzej grada Novog Sada
1977. godine dodeljuje mu zahvalnicu za "Svesrdnu saradnju na proučavanju
Petrovaradinske tvrdjave".
Krajem sedamdesetih, kao
član naučno-tehničke redakcije, pri Kulturnom cntru Novog Sada organizovao i
vodio zapažene tribine o arheologiji i Petrovaradinskoj tvrdjavi, uz učešće
akademika prof. dr Bogdana Bruknera i prof. Milana Vranića.
Ideja o savremenim
zemunicama kao novim načinima stanovanja daje mu elen da od kraja
sedamdesetih održi intenzitet istraživanja podzemnih galerija.
Godine 1983. pri Biblioteci
"Vladimir Nazor" iz Petrovaradina, Srećko Drk i Veljko Milković osnivaju
"Klub prijatelja Petrovaradinske tvrdjave".
Godine 1997. najavljuje
knjigu "Misterije Petrovaradinske tvrdjave", koja je "zaživela" u vidu
feljtona i skripte i knjige. Tako je po prvi put "popunjena praznina" u
dosadašnjoj literaturi o Petrovaradinskoj tvrdjavi koja se podzemljem
neznatno bavila i ako su mnogi poput Živka Markovića, istoričara, tvrdili da
podzemne vojne galerije predstavljaju najveću atrakciju utvrdjenja.
Kroz brojna predavanja i
izlete upozoravao na opasnosti, aki i veliki turistički potencijal
Petrovaradina i Srema. Priprema nove knjige popularno-istorijske tematike.
Poslednjih godina pokušavao
se povući sa teme Tvrdjava, ali usledio je pravi prepad bizarnih tipova koji
se "kite tudjim perjem" uz čini se sumnjive tendencije, tako da će autor,
ako Bog da još neko vreme zadržati svoju aktivnost.
Praznina u beleškama o
piscu, slediće u člancima, a možda i knjigama "Frustracija" i
"Beg od
stereotipa" |